Razgovor s Patrikom Mandićem (25), osobom s invaliditetom i sudionikom projekta Digitalni marketing za osobe s invaliditetom u turizmu. Projekt provodi Udruga Razvojni projekti – Acta non verba . Intervju je zamišljen i proveden u smislu većeg osvještavanja opće populacije o problemima i izazovima s kojima se susreću osobe s invaliditetom danas. Cilj razgovora bio je čuti razmišljanje i sugestije osoba pogođenih takvom životnom situacijom. Kako država, društvo i nadležne institucije mogu više pomoći ovoj posebno ranjivoj skupini kada su u pitanju lakše pronalaženje posla, dostojanstven život i nadilaženje životnih poteškoća.
Patrik dobro nam došli.
Molim vas ako nam se za početak možete ukratko predstaviti, opisati?
Ja sam Patrik, imam 25 godina. Završio sam srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer ekonomist.
Radio sam godinu dana u Ministarstvu okoliša i energetike i nakon prestanka rada tamo od tada tražim posao.
Od kada traje vaša životna borba s bolešću i kako se s njome nosite danas?
Od rođenja. U pubertetu sam zbog toga imao depresiju , nisam mogao prihvatiti svoju bolest, a onda sam rekao: „Tako je, kako je, za drugačije ne znam.“
Jeste li imali i kakvih operativnih zahvata?
Jesam, kad sam imao 5 godina tada su me operirali . Operirali su mi tetive i dok se nije desila ta operacija uopće nisam mogao hodati.
Nakon toga, to znači da cijelo vrijeme imate prilagođeni fizioterapeutski program?
Tako je, imam fizioterapeuta 3 puta tjedno. Ja sam to prihvatio jer ne znam drugačije.
Vezano uz fizioterapeuta, imate li kakve financijske olakšice od strane države obzirom na cjeloživotnu potrebu korištenja fizioterapije?
Fizioterapija mi je besplatna, to ide na teret države. Do sada sam imao pravo na 30 sati mjesečno, a po novom zakonu su smanjili te sate na 25 sati besplatno korištenja fizioterapeuta.
Patrik kakve su vaše želje u životu? Što biste željeli raditi, imate li nešto što vas posebno privlači?
Volio bih raditi u arhivi. To sam već radio u Ministarstvu okoliša i energetike – samo kompjuteri, papiri i ja.
Prije toga sam radio i u pisarnici, okružen ljudima, ali tu je trebala veća koncentracija, ali nakon toga sam otišao u arhivu gdje sam spremao, arhivirao dokumente i osjećao sam da je to pravo mjesto za mene.
Koliko vas je radilo u arhivi? Kakvo je to okruženje bilo?
Radili smo kolegica i ja , ali svatko je imao svoj posao.
Patrik od kada ste prijavljeni na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje?
Od 2021. godine
Jeste u međuvremenu pokušali slati molbe prema poslodavcima?
Jesam bio sam na razgovoru na Sudu, bio sam u Urihu, bio sam u Top shopu, A1 teleoperateru.
Patrik jeste li na tim razgovorima za posao osjetili nekakvu nelagodnost, osuđivanje zbog invaliditeta?
Jesam, osjetio sam to na razgovoru. Osjetio sam odmjeravanje, prosuđivanje i sve pitanja su se vrtila oko mog invaliditeta.
Osjetio sam da me ocjenjuju samo kroz invaliditet.
Jeste li još negdje dobili priliku za posao od gore navedenih?
Jesam, radio sam u A1, ali ja to nisam mogao izdržati psihički. Bilo je jako naporno, radio sam sa strankama na telefonima. Međutim nisam mogao više uskladiti svoje fizioterapije, radio sam u dvije smjene i nikako se nisam mogao dogovoriti za termin sa fizioterapeutom. Počeo sam gubiti snagu.
Napokon sam morao izabrati između posla i vježbi i obitelji sam rekao da mi je važnije vježbati, jer sam već osjetio za sam se zapustio i umarao sve više.
Patrik kada ste radili u A1 kako ste se snalazili s prijevozom? Jeste li imali pomoć u prijevozu?
Mama me je vozila na posao jer se zbog svog invaliditeta ne osjećam stabilno na nogama. Gubim ravnotežu pa se ne osjećam sigurno, nego me uvijek netko vozi.
Recite, znam da u zagrebu postoje kombiji za posebne namjene i koji prevoze osobe s invaliditetom, imate li i dalje takvu mogućnost na raspolaganju?
Više ne. To su mi ukinuli nakon srednje škole. Do tada sam imao taj organizirani prijevoz.
Kako to da su vam ukinuli mogućnost prijevoza?
Jednostavno nema dovoljno takvih kombija na raspolaganju.
A kako je bio razgovor za posao na Sudu? Kakva iskustva od tamo nosite?
Na Sudu je bilo jako izazovno na razgovoru, postavili su mi puno pitanja i imao sam osjećaj da već nekog drugog imaju u vidu za posao. Ja sam se jako dobro pripremio za razgovor, ali ipak mi se učinilo da su me pozvali samo radi formalnosti.
Ako nije preosobno pitanje na koje radno mjesto ste se prijavili za rad na Sudu?
Za zapisničara. Išao sam na Goljak na tečaj i imao sam u srednjoj školi predmet daktilografiju.
Vezano za edukacije, jeste li možda već sudjelovali na nečem sličnom ili je ovo prvo sudjelovanje?
Ovo mi je prvi put.
Kako vam se do sada čini, imate li kakav prijedlog u smislu poboljšanja edukacije, uvjeta održavanja nastave?
Sviđa mi se za sada.
Mislite li da će vam Digitalni marketing u turizmu pomoći u smislu novih znanja i vještina u pronalasku posla?
Mislim da hoće. Mislim da je to budućnost i da je vrijedno imati to znanje.
Patrik biste li bili voljni ako vi vam ponudili radno mjesto u digitalnom marketingu u turizmu ali izvan Zagreba, negdje na Jadranskoj obali, pristali se preseliti radi posla?
Samo ako bi moja obitelj prihvatila preseliti se sa mnom. Sam se ne bi odlučio na tako nešto.
Imate li prijatelja među osobama s invaliditetom koji su se uspješno zaposlili i imaju pozitivan iskustva na poslu?
Imam jednog prijatelja s invaliditetom i on se zaposlio u Tvornici kave. Jako je zadovoljan s poslom.
Imate li saznanja koliko je dugo tražio posao?
Prijatelj je najprije radio u Urihu i nakon što mu nisu produžili ugovor o radu nakon toga je uspio pronaći ovaj drugi posao.
Patrik ako nije preosobno pitanje kakav invaliditet ima vaš prijatelj i može li se samostalno kretati po gradu?
Prijatelj ima invaliditet vezano uz bolest kralježnice što se najviše očituje na prstima ruku. Također on koristi javni prijevoz nema u tom smislu poteškoća sa ravnotežom.
Radi već godinu, a posao je većinom fizičkog karaktera.
Vezano za sve navedene poteškoće, imate li kakav prijedlog prema našoj državi u smislu olakšavanja poteškoća, poboljšanja uvjeta za osobe s invaliditetom s kojima se često susrećete?
Općenito bih rekao prema ljudima da nas ne gledaju samo kroz naš invaliditet i da imaju više razumijevanja. Jako me smeta odmjeravanje, što najprije uočim.
Znači vi ste mišljenja da bi trebalo više javnog osvješćivanja o tegobama i životu osoba s invaliditetom?
Tako je, trebalo bi više empatije prema nama.
Za kraj Patrik što biste još željeli podijeliti s nama, tko vam je najveća inspiracija, čemu se veselite? Vi ste osoba koja ima puno prijatelja, rado se druži, izlazi s vršnjacima?
Najveća potpora, prije svega je moja obitelj, zatim sam ja sam sebi najveći oslonac. A tek iza toga su prijatelji koji u nekom trenutku mogu i otići, a moja obitelj uvijek ostaje uz mene.
Još bi vas pitala, kada ste ranije u razgovoru spomenuli depresiju koju ste osjetili u vrijeme puberteta, kako ste se s njom izborili?
Znalo mi je biti teško kad bih vidio prijatelje koji igraju nogomet, a ja ne mogu ili bilo kakve aktivnosti za koje sam znao da ne mogu sudjelovati u njima.
Tada sam si u jednom trenutku rekao moje stanje se ne može promijeniti to je tako. Moraš prihvatiti i tada sam nekako to shvatio i otpustio teške misli.
Posebno kad sam pohađao srednju školu Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, vidio sam da ima i puno težih slučajeva od mojega, tada sam to odlučio prihvatiti i reći to je to, može biti i puno gore. Ja sam još dosta dobro.
Patrik hvala vam na svim toplim i poticajnim riječima . Želim vam puno uspjeha i vašeg optimizma u daljem životu, a posebno uz nadu za skorašnjim pronalaskom posla.